Tekstovi o pravoslavnoj tematici
Tekst
3_02. Običaj paljenja sveća je u Rusiju došao iz Grčke
Običaj paljenja sveća u crkvama je u Rusiju došao iz Grčke,
odakle su naši preci dobili pravoslavnu veru u vreme svetog
kneza Vladimira. Ali taj običaj nije nastao u grčkim crkvama.
Sveće i kandila sa uljem su se upotrebljavali u crkvama još
u davno vreme. Naredba da se napravi svetiljka od čistog
zlata sa sedam kandila je jedna od prvih koju je Gospod dao
Mojsiju (Ish. 25, 31-37).
U starozavetnoj Mojsijevoj skiniji svetiljke su bile
neophodni deo Sveštenosluženja i palile su se uveče pred
Gospodom (Ish. 30, 8). U Jerusalimskom hramu prvosveštenik
je istovremeno sa svakodnevnom jutarnjom žrtvom koja je
služena u porti, tiho i sa strahopoštovanjem vršio pripremu
svetiljki za večernje paljenje, a uveče bi ih posle večernje
žrtve palio da gore celu noć. Kandila koja su gorela i te
svetiljke su bili simbol Božijeg rukovodstva. “Ti si Gospode,
svetlost moja”, - uzvikuje car David (II Car.
XXII, 29). “Riječ je
Tvoja žižak nozi mojoj”, - kaže on na drugom mestu (Ps.
CXVIII, 105). Iz hrama je
u domove starozavetnih vernika prešla upotreba svetiljki u
subotnje i druge praznične večeri, a posebno na Pashu. Pošto
je Gospod Isus Hristos, “noću predao Sebe za svet i njegovo
spasenje”, kao i služio Pashu, može se pretpostaviti da su u
Sionskoj odaji koja predstavlja praobraz pravoslavnih
hramova, pri prvom služenju Najsvetije Evharistije, takođe
gorele svetiljke.
Sveće su palili i sveti apostoli, i prvi Hristovi sledbenici,
kada su se okupljali noću radi propovedi Božije reči,
molitve i lomljenja hleba. O tome se govori u knjizi Dela
svetih apostola: “I bijahu mnoge svijeće gore u sobi gde se
bijasmo sabrali” (Dela XX, 8).
U prvim vekovima hrišćanstava za vreme Bogosluženja su se
uvek palile sveće.
S jedne strane je za to postojala potreba: hrišćani, gonjeni
od mnogobožaca, su se radi Bogosluženja udaljavali u
podzemlja i katakombe, a ona su uglavnom služena noću, te se
nije moglo bez svetiljki. Ali sa druge strane i ono što je
najvažnije, svetlost je imala duhovni značaj. “Kod nas se
Bogosluženje nikada ne služi bez svetiljki, - govorio je
učitelj Crkve Tertulijan, - ali ih mi ne koristimo samo da
bismo razgonili noćnu tamu, - jer Liturgiju služimo pri
dnevnoj svetlosti, već radi toga da bismo pomoću njih
izobrazili Hrista – nesotvorenu svetlost, bez koje bismo i u
sred bela dana lutali u mraku».
Krajem drugog veka Bog je u Jerusalimskoj Crkvi učinio čudo:
kada na Pashu u hramu nije bilo ulja za kandila, episkop
Narkis je naredio da se u kandila nalije izvorska voda – i
ona su gorela sve vreme Pashe, kao da su bila napunjena
najboljim uljem. Kada su prestala gonjenja na Hristovu
Crkvu, i nastupio mir, zadržao se običaj paljenja svetiljki
i sveća.
Nijedno Bogosluženje, niti bilo koje drugo sveštenodejstvo
se nije služilo, kao što se i danas ne služi bez svetiljki.
U starozavetna vremena je pred knjigom Mojsijevog zakona
neprekidno gorelo kandilo, simbolišući da Zakon Božiji
predstavlja svetlost čoveku u njegovom životu. A pošto je u
novozavetna vremena Božiji Zakon sadržan u Jevanđelju, onda
su u Jerusalimskoj Crkvi prihvatili kao pravilo da se pre
iznošenja Jevanđelja nosi upaljena sveća, a za vreme čitanja
Jevanđelja se pale sve sveće, simbolišući to da Jevanđeljska
svetlost prosvetljava svakog čoveka.
Taj običaj se preneo i na druge pomesne Crkve. Kao posledica
toga počelo se paljenjem sveća i kandila ne samo ispred
Jevanđelja, već i ispred grobova mučenika, ikona svetih, kao
i u znak sopstvene blagonaklonosti prema svetinji. Jeronim
je u poslanici protiv Vigiljancija tvrdio: “u svim Istočnim
Crkvama se za vreme čitanja Jevanđelja pale sveće i pri
sunčevoj svetlosti, i to ne radi razgonjenja tame, već kao
znak radosti, da bi se materijalnom svetlošću izobrazila
druga svetlost … Neko drugi ovo čini u čast mučenika”.
“Kandila i sveće izobražavaju večnu Svetlost, kao i svetlost
kojom sijaju pravednici”, - kaže sveti Sofronije, Patrijarh
Jerusalimski (VII
vek). Sveti Oci
VII
Vaseljenskog Sabora su odredili da se u Pravoslavnoj Crkvi
svetim ikonama i moštima, Hristovom Krstu i Svetom
Jevanđelju odaje čast kađenjem tamjanom i paljenjem sveća.
Blaženi Simeon Solunski (XV
vek) piše, da se “sveće pale pred ikonama svetih i radi
njihovih dobrih dela u svetu…”
Simboličko značenje sveća, svećnjaka, kandila i svetlosti u
crkvi:
Svetlost u pravoslavnoj crkvi izobražava nebesku Božansku
svetlost. Ona takođe označava i Hrista kao Svetlost svetu,
Svetlost od Svetlosti, Svetlost istinsku, Koja prosvećuje
svakog čoveka, koji dolazi u svet”.
Drevne vizantijsko-ruske crkve su imale veoma uske prozore,
zbog čega je u njima bio polumrak i sumrak čak i u
najsunčaniji dan. Ali to nije tama, niti potpuno odsustvo
svetlosti. To označava ovozemaljski ljudski život, pogružen
u sumrak greha i neznanja, u kome međutim svetli svetlost
vere, svetlost Božija: “I viđelo se svijetli u tami, i tama
ga ne obuze” (Jn. 1, 5).
Sumrak u crkvi označava taj misleni duhovni sumrak, pokrov,
kojim su obavijene Božije tajne. Mali, uski prozori na
drevnim crkvama, koji su simbolizovali izvore Božanske
svetlosti, su u crkvama stvarali takvu atmosferu, koja je u
potpunosti odgovarala navedenim jevanđeljskim rečima i
pravilno izobražavala prirodu stvari u duhovnoj oblasti
života.
Spoljna svetlost je puštana u unutrašnjost crkve samo kao
odraz nematerijalne svetlosti, i to u veoma ograničenoj
količini. Svetlost u užem smislu u crkvenom poimanju
predstavlja samo Božansku svetlost, Hristovu svetlost,
svetlost budućeg života u Carstvu Božijem. Time je određen i
karakter unutrašnjeg osvetljenja crkve. On se nikad nije
naznačavao radi toga da bi bilo svetlo. Svetiljke u crkvi su
uvek imale duhovno-simboličko značenje. One se pale i danju,
za vreme dnevnih službi, kada ima dovoljno svetlosti od
prozora. U ustavnim slučajevima, svetiljke u crkvama se za
vreme večernjih i noćnih Bogosluženja mogu paliti u veoma
malom broju, a pri čitanju Šestopsalmija na svenoćnom
bdeniju se gase sve sveće, sem sveća na sredini crkve, gde
stoji čtec, ispred ikona Hrista, Majke Božije i Svetitelja
kome je crkva posvećena. Tada je sumrak u crkvi veoma gust,
ali nikada nije potpuni mrak: “Viđelo se svijetli u tami”.
Zato se u vreme prazničnih i nedeljnih Bogosluženja pale sve
svetiljke, pa tako i one najviše – panikandilo i polijeleji,
izobražavajući tada u potpunosti Božiju
svetlost, koja sija vernima u Carstvu Nebeskom i sadrži već
u duhovnom značenju proslavljani događaj. Simbolički
karakter svetlosti u crkvi se takođe potvrđuje i sastavom
sveća i kandila koja gore. Verni su u staro vreme prinosili
crkvi vosak i ulje kao dobrovoljne žrtve. Liturgičar XV
veka, blaženi Simeon, arhiepiskop Solunski, objašnjavajući
simboličko značenje voska, kaže da, čisti vosak označava
čistotu i neiskvarenost ljudi koji ga prinose. On se prinosi
kao znak našeg raskajanja u upornosti i spremnosti na
poslušnost Bogu slično mekoći i savitljivosti voska. Kao što
vosak koji su pčele napravile posle sakupljanja nektara sa
cveća i drveća simbolički označava prinos Bogu kao od sve
tvorevine, tako i gorenje voštane sveće, kao pretvaranje
voska u oganj, označava oboženje, pretvaranje ovozemaljaskog
čoveka u novu tvar dejstvom ognja i topline Božanske ljubavi
i blagodati.
Ulje, kao i vosak, takođe označava čistotu i iskrenost
čoveka u njegovom poklonjenju Bogu. Ali ulje ima i svoje
posebno značenje. Jelej je ulje plodova maslinovog drveća,
maslina. Gospod je još u Starom Zavetu naredio Mojsiju da
kao žrtvu Bogu prinosi čisti jelej bez taloga (Ish. 27, 20).
Svedočeći čistotu ljudskih odnosa prema Bogu, jelej
predstavlja znak Božije milosti prema ljudima: on smekšava
rane, ima isceliteljsko dejstvo, oplemenjuje hranu. Kandila
i sveće imaju veliko bogoslužbeno i tajno značenje. Oni gore
u oltaru za Prestolom na posebnom svećnjaku sa sedam sveća;
kandilo ili sveća se na svećnjaku stavlja na Gornje mesto,
na Presto, na Žrtvenik, dok kandila mogu da se pale i ispred
određenih ikona u oltaru.
Kandila se na sredini crkve obično pale isped svih ikona, a
ispred posebno poštovanih ikona se pali i po nekoliko njih:
pored toga, stavljaju se veliki svećnjaci sa rupicama za
veliki broj sveća, kako bi vernici mogli da postave sveće
pored određenih ikona. Veliki svećnjak se uvek stavlja na
sredinu crkve sa istočne strane analoja, gde se nalazi ikona
Svetitelja koji se slavi toga dana. Poseban svećnjak sa
velikom svećom se iznosi na malom vhodu na večernjoj i na
velikom vhodu na Liturgiji, kao i pre čitanja Jevanđelja,
kada se ono iznosi na vhodovima ili radi čitanja. Ta sveća
označava svetlost Hristove propovedi, Samog Hrista, kao
Svetlost od Svetlosti, Svetlost istinsku. Isto značenje ima
i sveća na svećnjaku kojim sveštenik zajedno sa kadionicom
posle Liturgije Pređeosvećenih Darova blagosilja narod sa
rečima “Svetlost Hristova prosvećuje sve”. Poseban duhovni
značaj imaju i sveće u arhijerejskim dikirima i trikirima.
Za vreme kađenja crkve u ustavnim slučajevima đakon prethodi
svešteniku koji vrši kađenje sa posebnom đakonskom svećom,
koja označava svetlost apostolske propovedi, koja prethodi
primanju vere u Hrista među narodima, to jest kao da
prethodi Hristu, Koji dolazi k ljudima. Upaljene sveće u
rukama sveštenika se nalaze u za to ustavom određenim
delovima Bogosluženja. Posebnim svećnjakom sa tri sveće
sveštenik blagosilja narod posle vaskršnjih službi. U
centralnom delu crkve se iz kupola prema dole spušta veliki
svećnjak sa velikm brojem sveća, koje se pale u određenim
momentima – to je panikadilo ili panikandilo. Iz kupola
sporednih oltara sa strane se spuštaju u crkvu slični
svećnjaci manjih razmera, koji se nazivaju polikandila
(polijeleji). Polikandila imaju od sedam do dvanaest sveća,
a panikandila više od dvanaest.
Crkvenih svećnjaka ima raznih. Svećnjaci svih vrsta, pored
praktičnog naznačenja simbolizuju tu duhovnu uzvišenost,
zahvaljujući kojoj svetlost vere svetli celoj kući, celom
svetu. Panikadilo (u prevodu sa grčkog svećnjaci sa mnogo
sveća) se spuštaju odozgo u centralni deo crkve, i
polikandila, koja se nalaze u sporednim oltarima, sa velikim
brojem sveća predstavljaju Nebesku Crkvu kao skup, sazvežđe
ljudi, koji su osvećeni blagodaću Duha Svetoga, prosvećeni
svetlošću vere, u kojima gori plamen ljubavi prema Bogu i
koji nerazdvojno prebivaju u svetlosti Carstva Nebeskog.
Zbog toga se ti svećnjaci i spuštaju odozgo u taj deo crkve
u kome je okupljena ovozemaljska Crkva, koja je prizvana da
duhovno stremi naviše, ka svojoj nebeskoj sabraći. Nebeska
Crkva osvetljava svojom svetlošću zemaljsku Crkvu, razgoneći
od nje tamu – takav je smisao visećih panikadila i
polikandila.
Na ikonostasu i skoro ispred svakog kiota u crkvi visi jedno
ili nekoliko kandila, i stoji svećnjak sa upaljenim svećama.
“Svećnjaci, koji gore ispred ikona, označavaju da je Gospod
nepristupna svetlost i oganj za nepokajane grešnike, a za
pravednike oganj očišćujući i životvorni; da je Majka Božija
Majka svetlosti i da je Sama najčistija neugasiva svetlost,
koja svetli celoj vaseljeni, da je Ona Kupina Koja gori i
nesagoreva, primivši u Sebe Božanski oganj – ognjeni Presto
Svedržitelja …da su sveti svetiljke koje gore i svetle celom
svetu svojom verom i vrlinama …” (sv.pravedni Jovan
Kronštatski).
“Sveće ispred Spasiteljevih ikona označavaju da je On
Svetlost istinska, koja prosvećuje svakog čoveka koji dolazi
u svet (Jn. 1, 9), a istovremeno i Oganj koji opaljuje ili
oživotvorava naše duše i tela; sveće pred ikonama Majke
Božije označavaju da je Ona Majka nepristupne Svetlosti, a
istovremeno i Njenu plamenu ljubav prema ljudskom rodu; da
je Ona u Svojoj utrobi nosila Božanski oganj i netaknuta
njime nosi u Sebi večno Božanski oganj koji se uselio u Nju;
sveće ispred ikona svetitelja označavaju plamenu ljubav
svetitelja prema Bogu, radi Koga su žrtvovali sve, što je
čoveku drago u životu … označavaju da su oni svetilnici koji
nam gore i svetle svojim životima, svojim vrlinama i naši
usrdni molitvenici pred Bogom, koji se i dan i noć mole za
nas; upaljene sveće označavaju i našu plamenu usrdnost prema
njima i žrtvu od srca…”
Kandilo, koje visi ispred ikone, simbolizuje drevni ognjeni
stub, koji je po noći izveo Izrailj. Sveće, koje gore na
svećnjaku, postavljene oko kandila, podsećaju onoga koji se
moli na kupinu, trnov grm, koji je goreo, ali nije izgoreo,
i u kome se Bog javio Mojsiju. Kupina, koja je gorela a nije
sagorevala je posebno bila praobraz Majke Božije.
Sveće, koje su postavljene po pravilnim krugovima,
označavaju kola koja su uznela svetog Iliju, a sami krugovi
izobražavaju točkove tih kola.
“Oganj upaljenih … sveća i kandila, kao i sama kadionica sa
zapaljenim ugljem i mirisnim tamjanom nam izobražavaju
duhovni oganj – Duha Svetog, Koji je sišao u vidu ognjenih
jezika na apostole, spaljujući naše grehovne poroke,
prosvećujući naše umove i srca, raspaljujući naše duše
plamenom ljubavi prema Bogu i jednih prema drugima: oganj
ispred svetih ikona nas podseća na plamenu ljubav svetih
prema Bogu, zbog koje su oni omrznuli svet i sve njegove
prelesti, svaku nepravdu, podsećajući nas na to da i mi
treba da služimo Bogu, da Mu se molimo plamenim duhom, što
mi najčešće ne uspevamo, jer su nam srca ohladnela. Tako je
u crkvi sve poučno i nema ničeg besmislenog, nepotrebnog”
(sv. Pravedni Jovan Kronštatski).
Pravilo paljenja sveća u crkvi
Paljenje sveća u crkvi je posebno delo, koje je tesno
povezano sa pojanjem pesama i sveštenodejstvima. Na
svakodnevnim Bogosluženjima, kada se u svim molitvama
izražava samo jedno: pokajanje, skrušenost i tuga zbog
grehova, i osvetljenje je minimalno: ponegde gori usamljena
sveća ili kandilo. U praznične dane – kao naprimer za
Vaskrs, kada se proslavlja pobeda Hrista Spasitelja nad
smrću i đavolom, ili naprimer kada se proslavljaju ljudi
koji su posebno ugodili Bogu, crkva ispoljava svoje slavlje
velikom svetlošću. Tada se već pale polikandila, ili kako
kod nas kažu panikadila, što u prevodu sa grčkog znači
veliki broj kandila. Na najveći hrišćanski praznik – svetlo
Hristovo Vaskrsenje ne samo da se osvetljava cela crkva, već
i svi pravoslavni stoje sa upaljenim svećama.
Dakle, što je radosnije i svečanije Bogosluženje u crkvi, to
ima i više svetla. Crkveni Ustav propisuje da se pri
radosnijim i svečanijim službama pali više sveća, a pri
manje svečanim, ili tužnim, posnim – manje. Zbog toga na
povečerju, polunoćnici, i časovima gori manje svetiljki,
nego na večernji, jutrenju i Liturgiji.
Za vreme čitanja Šestopsalmija, sveće u crkvi se gase. To se
radi zbog toga da bi se psalmi, koji izražavaju svest o svom
grehovnom stanju, i velikom broju neprijatelja koji traže da
pogube dušu i telo, slušali sa pažnjom i strahom, kako su
pisali sveti Oci, kako bi svako ko stoji u mraku mogao da
uzdahne i zaplače.
Mrak za vreme čitanja Šestopsalmija posebno doprinosi
usredsređenosti i obraćenosti u unutrašnjost sopstvene duše.
U sredini Šestopsalmija je sveštenik, koji kao da uzima na
sebe zvanje Zastupnika i Iskupitelja celog ljudskog roda,
izlazi na oltar i pred Carskim Vratima, kao pred zatvorenim
rajem, prinosi Bogu molitvu za sve ljude, čitajući tajno
svetlosne molitve. Jedno od objašnjenja svetlosnih molitvi
ukazuje na to da se one tako nazivaju zbog toga što u sebi
sadrže blagodarenje Bogu za noćnu svetlost, koja nam se
daruje u svećama, i molitvu da nas Gospod pod vidom
materijalne svetlosti poučava i nauči da hodimo u istini. O
takvom blagodarenju i molitvi piše sveti Vasilije Veliki:
“Naši oci su našli za shodno da ne primaju sa ćutanjem
Božiju blagodat, već da zahvaljuju čim se ona pojavi”. U
proročkom stihu “Bog Gospod i javisja nam” se proslavljaju
dva Hristova Dolaska: prvi, kao da je ujutru, u telu i
siromaštvu, i drugi, u slavi, koji kao da će se desiti noću,
kada nastupi kraj sveta.
U vreme uznošenja mirne jektenije pale se sve sveće u crkvi,
simbolišući tako da ih je obasjala slava Gospodnja. Na
Liturgiji se kao na najsvečanijem Bogosluženju, u toku svih
dana u godini (to jest radnim danima i na praznike) pali
više sveća nego na drugim službama. Prva sveća se pali na
tom mestu gde počinje Bogosluženje, a to je Žrtvenik. Zatim
se pale sveće na Prestolu. «Sveće koje gore na Prestolu
izobražavaju nestvorenu Trojičnu Svetlost, jer Gospod živi u
svetlosti nepristupnoj (1 Tim. 6), i Božanski oganj spaljuje
nečastivost i grehe naše» (sv.pravedni Jovan Kronštatski).
Te sveće pali đakon ili sam sveštenik. Posle toga se pale
sveće pred ikonama Spasitelja, Majke Božije, Svetitelja kome
je crkva posvećena i drugih Svetih.
Na početku čitanja Sv.Jevanđelja, sveće se kao i u drevna
vremena, pale u celoj crkvi, simbolišući Hristovu svetlost
koja prosvećuje celu zemlju.
Paljenje sveća u crkvi je deo službe, to je prinošenje žrtve
Bogu, i kako se nedostojnim ponašanjem ne sme narušavati
crkveni poredak, tako se ne sme stvarati nered, predajući
svoju sveću kroz celu crkvu za vreme službe, ili što je još
gore, gurati se prema svećnjaku da bi sami postavili sveću.
Ukoliko želite da upalite sveću onda dođite pre početka
službe. Tužno je videti ljude koji su zakasnivši, došli na
polovinu službe, i kako oni onda u najvažnijim i
najsvečanijim trenucima Bogosluženja, kada se svi
pogružavaju u blagodarenje Bogu, narušavaju crkveni poredak,
predajući svoje sveće i odvlačeći pažnju drugih vernika.
Ako je neko zakasnio na službu, neka sačeka kraj
Bogosluženja, a zatim ako ima takvu želju ili potrebu, upali
sveću, ne odvlačeći pažnju drugih i ne narušavajući crkveni
poredak.
Sveće i kandila se ne pale samo u Crkvi, već i u kućama
blagočestivih hrišćana. Prepodobni Serafim, veliki zastupnik
pred Bogom za žive i upokojene, je ovako objasnio veliki
značaj sveća i kandila: “Imam …mnogo osoba, koji se staraju
o meni i čine dobro mojim siroticama. Oni mi donose ulje i
sveće I mole me da se pomolim za njih. I onda ih ja kada
počnem da čitam svoje pravilo pominjem pojedinačno. Ali
pošto zbog velikog broja imena ne mogu da ih pominjem na
svakom mestu pravila, gde treba, jer tada ne bih imao
vremena da završim svoje pravilo, onda ja upalim sve te
sveće za njih kao žrtvu Bogu, za svakoga po jednu sveću, a
za druge neprekidno palim kandila; i na mestu u pravilu na
kome treba da ih pomenem kažem: “Gospode, pomeni sve te
ljude, sluge Tvoje, za čije duše sam Ti ja ubogi upalio ove
sveće i kandila”. A da to nije moja, ubogog Serafima,
ljudska izmišljotina, ili prosto moje staranje, ni na čem
Božanskom zasnovano, navešću vam za to kao potvrdu reči iz
Svetog Pisma. U Bibliji se kaže da je Mojsej čuo glas
Gospodnji, koji mu je rekao: “Mojsije, Mojsije! Reci bratu
tvojemu Aaronu, da upali preda Mnom kanidla u toku dana i
noći: jer Mi je ta žrtva ugodna i blagoprijatna”. Eto zbog
čega je Sveta Božija Crkva prihvatila kao običaj da se u
svetim hramovima i kućama vernih hrišćana pale kandila, pred
svetim ikonama Gospoda, Majke Božije, Svetih Angela i Svetih
ljudi, koji su ugodili Bogu”.
Kao što vidimo, crkvena sveća je sveto nasleđe Pravoslavlja.
Ona je simbol našeg duhovnog saveza sa svetom Majkom-Crkvom.
Sveća nas podseća na naše krštenje. Tri sveće se stavljaju
na samu krstionicu, u čast Svete Trojice, u ime koje se vrši
krštenje. Naši kumovi, su izgovarajući u naše ime zavete
odricanja od satane i sjedinjenja sa Hristom, sa svećama u
rukama stajali pored te krstionice. Sveće, koje su oni
držali u rukama su pokazivale veru u to, da ta Tajna daje
prosvećenje duši onoga koji se krsti, da taj čovek ide od
tame ka svetlosti i postaje sin svetlosti, zbog čega se i
samo krštenje naziva prosvećenjem.
Sveća nas podseća na naše sklapanje braka. Sveće se daju
onima koji se zaručuju i venčavaju. Upaljene sveće u rukama
onih koji se sjedinjuju u Tajni braka svedoče o čistoti
njihovog života. Posredstvom sveća, koje su upalili
novovenčani, kao da sija čistota braka. Sa svećama se služi
i Tajna jeleosvećenja. Oko kandila ili nekog drugog suda sa
vinom i uljem se pali sedam sveća koje izobražavaju sedam
darova Duha Svetoga, a svi vernici drže u rukama upaljene
sveće u znak svoje plamene molitve.
Sa svećama se služi i obred pogrebenja, i sveća nas podseća
da ćemo i mi ležati u grobu, okruženi sa četiri svećnjaka sa
upaljenim svećama, koje simbolizuju krst, a naši rođaci i
bližnji će za vreme parastosa držati u rukama upaljene
sveće, koje izobražavaju Božansku svetlost, kojom je
hrišćanin prosvećen na krštenju.
Jedan pogled na crkvenu sveću može u duši pravoslavnog
čoveka da izazove najdublje misli o životu i smrti, o grehu
i pokajanju, o tuzi i radosti. Mnogo, mnogo govori crkvena
sveća i osećaju i umu vernika.
Duhovno značenje crkvene sveće – naše žrtve Bogu
Sveće, koje vernici kupuju u crkvi, kako bi ih stavili na
svećnjak pored ikona, imaju nekoliko duhovnih značenja:
pošto se sveća kupuje, ona je znak dobrovoljne čovekove
žrtve Bogu i Njegovoj crkvi, ispoljavanja čovekove
spremnosti na poslušanje Bogu (mekoća voska), njegovog
stremljenja ka oboženju, pretvaranja u novu tvar (gorenje
sveće). Sveća je takođe svedočanstvo vere, čovekovog
prisajedinjenja Božanskoj svetlosti. Sveća predstavlja
toplinu i plamen čovekove ljubavi prema Gospodu, Majci
Božijoj, Angelu ili Svetitelju, pored čijih ikona vernik
postavlja svoju sveću.
Upaljena sveća je simbol, vidljivi znak, koji izražava našu
plamenu ljubav i blagonaklonot prema onome za koga se ta
sveća pali. I ukoliko nema te ljubavi i blagonaklonosti,
onda sveća nema nikakvo značenje, i naša žrtva je uzaludna.
Nažalost, to se veoma često dešava. Mnogi koji pale sveće
“za zdravlje” i “pokoj duša”, za uspeh nekog dela, ne samo
da ne vole one za koje pale sveće, već čak ne znaju kome ih
pale.
Prihvaćeno je da se pale sveće svome Angelu, to jest
Svetitelju, čije ime nosimo (1). A da li mnogi znaju žitije
tog Svetitelja? A ako ga ne znaju mogu li da ga vole?
Neki od nas se sete Boga, Majke Božije, i Svetitelja samo
onda kada uđu u crkvu, i to na nekoliko minuta, i misle da
je dovoljno da postave sveću pred ikonom, i da će se njihova
molitva ispuniti – kao da su Bogu, Presvetoj Bogorodici i
Svetiteljima potrebne sveće!
Često živeći kao neverujući, kao pagani, ili još i gore, ne
znajući Zakon Božiji, mislimo da smo postavivši sveću
ispunili svoju obavezu, postali čisti i pravedni - kao da
sveća može da umoli i umilostivi Boga za nas! Biva nekad i
gore. Neki ne samo da ne smatraju da je greh obmanuti
nekoga, opljačkati, već se još i raduju kada im to pođe za
rukom. I zatim misle da ukoliko su na praznik uplaili sveću
u crkvi ili kandilo u kući pred ikonom, da se Bog neće
ljutiti na njih zbog laži, prevara, uvreda ljudi.
U kakvoj su strašnoj zabludi ti ljudi! Bez ljubavi prema
Bogu i bližnjemu, kao prema samom sebi, bez ispunjavanja
Zapovesti Gospodnjih – nisu potrebne ni naše sveće. Niko ih
ne zahteva od nas. Bog želi da Ga ljubimo svim svojim srcem,
poštujemo svom dušom, revnosno ispunjavamo Njegove svete
zapovesti i celim svojim životom Ga proslavljamo. Njegovim
svetim Ugodnicima je ugodno da im podražavamo, kao što su i
oni podražavali Hristu (2), kako bismo bili slični njima i
sa svim trudom i brižnošću sledili one koji žive kao oni
koji su ugodili Bogu, a nisu sledili neprijatelje Hristovog
Krsta, čiji je kraj pogibija. Ako živimo tako da je u našoj
duši Božija svetlost, a u srcu oganj ljubavi prema Njemu i
onima koji su Mu ugodili i revnosno im podražavamo, - u tom
slučaju ćemo postaviti sveće i upaliti kandila ispred
njihovih ikona: to i drugo, kao vidljivo ispoljavanje naše
unutrašnje svetlosti i ognja, će im biti ugodno.
A ako je u našoj duši nepregledna tama i ako je naš život –
greh i bezzakonje, šta su onda naše sveće i kandila? Ništa!
A bilo bi dobro da su zaista samo ništavilo. Ne, one
rastužuju Gospoda Boga i Njegove Svetitelje i ne izazivaju
kod njih ljubav i milost, već gnev i kaznu. Zamislite samo:
ko je prevarom i bezzakonito skupio milione rubalja i potom
misli da će sa debelom svećom ne samo pokriti sva svoja
bezzakonita dela, već da će još zaslužiti i milost od Boga –
šta on želi da uradi i čemu se nada? Da li on želi da obmane
Gospoda Boga i da potkupi Njegov sveti sud? Da, strašno je
pomisliti i reći, ali to je tako. Dakle, zbog čega takav
čovek drži sveće? Da li su one svedočanstvo toga da on ljubi
Boga? Da on ljubi Boga, on bi živeo po Božijem Zakonu, a
pošto ne živi po Božijim zapovestima, znači da Ga ne ljubi i
ne poznaje. Šta onda predstavljaju njegove sveće? Laž i
obmanu – kao što su laž i obmana sve njegove reči; kao što
su laž i obmana sve njegove kletve; kao što su laž i obmana
sva njegova dela. Ali reči, kletve i dela se odnose na
ljude; a sveće se prinose Bogu i Njegovim Ugodnicima… I eto
čime misle da ugode Gospodu Bogu, Koji vidi svako naše delo,
svaku našu reč i svaku misao! I čudno je kako čovek može da
bude zaslepljen. Kako častan čovek može da primi nešto od
kradljivca i pljačkaša? Ne samo da ne prima, već smatra
uvredom ukoliko se takav čovek drzne da mu se javi. I onda
se sveće postavljaju na osnovu onoga što je dobijeno
prevarom i svakakvim nepravdama. Za koga oni smatraju Boga?
Ili oni u stvari misle da je Bogu ugodno i prijatno to što
bi uvredilo svakog časnog čoveka? Pogibeljna zabluda! I ona
je još više pogibeljna jer se oni potpuno umiruju sa svojim
svećama i uvereni su da postavivši ih mogu i dalje da bez
straha i kazne nastave da čine bezzakonje.
Ne, to nije tako. Poslušajte, šta je Gospod govorio još
Jevrejima, koji su vodili nečasni i bezzakoniti život, i
mislili da ukoliko prinose neke žrtve Bogu, da su Mu one
ugodne i čiste pred Njim. “Šta će Meni veliki broj vaših
žrtava? Vi dolazite pred lice Moje: ali kome treba to od
ruku vaših, da biste gazili dvor Moj. Donosite Mi prazne
darove. Pušenje vaše Mi je odvratno. Vaše postove u vreme
mladog meseca i praznična okupljanja nenavidi duša Moja. Oni
su mi breme, i ne trpim više bezzakonja vaša. Kada podignete
ka Meni ruke vaše – Ja ću odvratiti od vas oči Moje. I
koliko god da se molite neću vas poslušati”. Eto kakav je
prigovor Samog Gospoda Boga za sve žrtve koje Mu se prinose,
- znači za sveće, - kada ih prinose oni koji se ne brinu za
ono najvažnije – o ugađanju Njemu svojim životom! A ako bi
se i danas pojavio Božiji prorok među nama, mnogima bi u Ime
Gospoda Boga rekao: vaše sveće su Mi mrzost; postove i
praznike vaše nenavidi duša Moja. I ko je to tražio od vas?
Očistite se najpre od svog nepoštenja; odbacite lukavstvo od
duša vaših pred očima Mojima, prestanite sa vašim
lukavstvima, naučite se da činite dobro, budite pravedni i
časni i onda dođite ovde sa svojim svećama. Inače, kada
podignete ruke vaše k Meni, - odvratiću oči Moje od vas; i
ako i umnožite molitve – neću vas uslišiti.
Čisto srce je najbolja žrtva Bogu. Ako čista srca postavite
sveću pred ikonom, i upalite kandilo, oni će onda biti
ugodni Njemu i Njegovim Svetima. I neka je tvoja sveća
najmanja od svih sveća u crkvi, ona će biti ugodnija Gospodu
od onih debelih sveća, o kojima je gore rečeno. Ali,
ponavljamo, sveće i kandila, sami po sebi, bez naše vere i
usrdnosti ne znače ništa; to nikada ne zaboravljajte. Ne
polažite onda na njih nikakvu nadu: one vas neće spasti
ukoliko se sami ne pobrinete i ne postarate za to; one neće
umilostiviti Boga, ukoliko Ga vi ne ljubite svom svojom
dušom. Ne zaboravite takođe da će Gospod Bog odbaciti sve
vaše molitve i sve vaše žrtve, ukoliko u svom srcu imate zlo
protiv nekoga ili ste u neprijateljstvu sa bližnjima. Evo
šta je rekao naš Spasitelj: ako prineseš dar tvoj k
žrtveniku, i setiš se da brat tvoj ima nešto protiv tebe,
ostavi dar tvoj pred žrtvenikom i pođi i prvo se pomiri sa
bratom tvojim, i tada prinesi dar tvoj (3). Tako treba
uraditi. Vi dolazite u crkvu da posvedočite Gospodu Bogu
svoju ljubav, svoje strahopoštovanje; ali da li je moguće
istinski ljubiti Gospoda Boga, ne ljubeći svoje bližnje? Ne.
Ako neko kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svojega – laža je;
jer ako ne ljubiš brata svoga koga vidiš, kako možeš ljubiti
Boga Koga ne vidiš? I ovu zapovest imamo od Njega, da
ljubeći Boga, ljubimo i brata svoga.
Prema rečima svetog pravednog Jovana Kronštatskog: “Dobro je
postavljati sveće pred ikone. Ali bolje je ako kao žrtvu
Bogu prinosiš oganj ljubavi prema Njemu i prema bližnjemu.
Dobro je ukoliko se zajedno čini i jedno i drugo. A ukoliko
postaviš sveće, a u srcu nemaš ljubavi prema Bogu i
bližnjemu, i ne živiš mirno – onda je uzaludna tvoja žrtva
Bogu”. I na kraju još: sveće treba kupovati samo u onoj
crkvi u koju ste došli da se molite. Ne treba donositi sa
sobom sveće, koje su kupljene čak i na blagočestivom mestu,
ali van crkve, i postavljati ih pred ikonama.
Sveća, koja je kupljena u Crkvi, je za vernika – predmet
poštovanja, i naznačena je da služi kao žrtva Bogu, mirisom
duhovnog blagouhanja. Sveća koja je kupljena van crkve i
potom donešena u Crkvu – nije žrtva.
Primedbe
1. Svaki novokršteni čovek dobija ime nekog svetitelja,
čijim se molitvama i pokroviteljstvu uručuje za ceo život.
Na taj način, svetitelj, kao molitvenik, pokrovitelj i
zastupnik pred Bogom, predstavlja za čoveka drugog Angela
Čuvara (svako pri rođenju dobija od Boga takozvanog Angela
Čuvara) zbog čega se naziva Angelom. Odatle potiče dan
Angela – dan praznovanja našeg svetitelja.
2. Pogl. 1 Kor. II, 1.
3. Mt. V, 23, 24.
preuzeto sa
http://www.pravmir.ru/article_523.html
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimović